Od rata naovamo, svi smo proživjeli neku svoju patnju, i svako od nas ima neku svoju tešku i tragičnu ratnu priču. Neko je izgubio svoje najmilije, neko je ostao bez doma i zavičaja, a neko je svoj dom i zavičaj morao potražiti negdje drugdje, daleko od svih onih košmara koje je prošao.
Ipak, najdeblji kraj izvukla su djeca. Uzmimo, na primjer, neko dijete koje je rođeno 1985. godine. Dok su se njegovi ili njeni vršnjaci u "normalnim" zemljama radovali školskim klupama i radoznalo listali školske čitanke, naša su djeca svoje očeve ispraćala u rat, i umjesto zekama i medama iz udžbenika misli su im bile preokupirane ratom i razaranjem. Taman kad su došli u pubertetske godine, proživljavali su prve godine poslije rata i one teške i olovne godine besperspektivnosti i beznađa kojim smo bili okupirani. Prve ljubavi i zrele godine dočekali su u nacionalnim podjelama i svađama. Njihov mentalni sklop i prva iskustva zaokružena su i zauvijek zapečaćena u mržnji, koja je bila svuda oko njih. Godine njihove mladosti su zauvijek izgubljene. Umjesto da im đačke godine budu najljepše godine života, kada se osvrnu iza sebe, malo toga lijepog imaju čega će se moći sjećati.
Osjećaju li odrasli imalo grižu savjesti za ono što su uradili vlastitoj djeci?
Bezuman potez jedne nevladine organizacije iz Gradačca, koja je troje maloljetne djece u dobi od oko pet godina prljavo iskoristila za nacionalističku političku video-kampanju, samo je primjer kako se odrasli danas odnose prema djeci. Djeca su oruđe, instrument, sredstvo koje se pogodno može iskoristiti da pošalje političke poruke. Umjesto da im mama i tata pokažu da čitaju i pišu, da ih motivišu na ljubav za dječjim bajkama i knjigama na kojima su odrastale prethodne generacije, u njih usađuju nacionalne podjele, iste one koje su generaciji djece 1985. uništile njihovo djetinjstvo. Pitam se hoće li im kada odrastu ti mališani ikad moći oprostiti?