Piroman koji je zapalio vrata na katoličkoj crkvi koja se obnavlja u banjalučkom naselju Petrićevac zabio je nož u leđa svakom sugrađaninu koji razumno razmišlja i među prijateljima ima ljude druge vjere i nacionalnosti.
Većina Banjalučana, koji se sjećaju stradanja tokom devedesetih godina prošlog vijeka, složiće se sa mnom da nam je dosta varnica i da nam je potreban suživot, baziran na razumijevanju i poštivanju onih koji se drugačije mole Bogu.
Da sve bude još gore, vandalski čin dogodio se baš na Veliki petak, uoči hrišćanskog praznika Uskrsa, što je dodatno i uvrijedilo, a možda i uznemirilo Hrvate koji žive u gradu na Vrbasu.
Materijalna šteta nije toliko velika koliko jeste bol koju, vjerovatno, osjećaju oni čija je svetinja napadnuta, iako su rođeni Banjalučani.
U istom gradu, samo nekoliko dana ranije, grupa srednjoškolaca, s ciljem da kroz sopstveni nestašluk dobije koji poen više među drugovima, fotografisala se, pokazujući srednji prst, pored plakata pape Franje.
Da li oni koji su skloni ovakvim provokacijama razmišljaju o ljudima svoje nacionalnosti, a koji su manjinsko stanovništvo u drugim sredinama? Očigledno ne misle, jer u protivnom, ne bi dolijevali ulje na vatru.
Ova je zemlja, još neki tvrde, i dalje bure baruta, i zato nam incidenti kakav se dogodio u petak ne trebaju.
Od policije se očekuje da zasuče rukave i stavi lisice na ruke svim onima zbog kojih se od petka neki Srbi izvinjavaju komšijama Hrvatima. Ne smije se dozvoliti da se bilo ko od nas neugodno osjeća kada otputuje u Mostar, Sarajevo ili Banjaluku.