Most na Žepi čeka pare za obnovu. Ispod lijeve strane mosta jasno se vidi napuklina, koja je svake godine sve veća. Gazde kažu: "Nema, bogami, para za popravku. Skupo je."
Šta bi se desilo da se, recimo, istoimena pripovijetka čika Ive Andrića izostavi iz čitanki? Da izdavači kažu: "E, priča 'Most na Žepi' neće biti u čitankama za ovu godinu. Nema mjesta za nju, premala je čitanka, a nemamo para da ih štampamo veće"? Da li bi školarci bili oštećeni? Ako se pitaju gospoda iz budžeta, sigurno to "nije nikakav problem".
Ta "gospoda" iz budžeta ne mogu sebi (kao da je to njihovo!) priuštiti da iz narodne kese izvuku koji dinar i da poprave ovo zdanje, nobelovskim kalibrom naslikano, u "kriznoj godini" koja ovdje traje već 20 godina.
Ali su zato više nego odlučni da daju novce na neki "kapitalni projekat od koga će svi imati koristi" i koji će kasnije predstavljati kao svoj lični, virtuelni Skadar na Bojani.
"Evo, ovaj novosagrađeni tržni centar će zaposliti 400 radnika..."
Vezir Jusuf je taj most ostavio kao zadužbinu svom rodnom mjestu.
Nema sumnje da je i on bio svojevrsni finansijski đavolčić svoga doba, ali se po mostu vidi da je znao da se obuzda. Današnji budžetari, sa svojim masnim i smrdljivim projektima, prodali bi dušu za iznos popravke one pukotine na Jusufovom mostu.
Samo da znate, svi radnici će raditi u buticima.