Slučaj Zdravke Ilić, radnice koju je direktor fabrike gdje je zaposlena izudarao toliko jako da su joj minđuše otpale sa ušiju i letargija inspekcije koja na tu informaciju kaže da su oni uradili što je do njih bilo, više je nego brutalna refleksija radničke stvarnosti u kojoj se nalaze radnici, bolje reći robovi postsocijalizma, u Bosni i Hercegovini.
Osilio se savremeni poslodavac do te mjere da mu je krivo što radnik hoće "nekakva prava" u njegovoj vlastitoj fabrici, pa bjesni na samo pominjanje riječi "inspekcija, sindikat, zakon o radu".
"Ma šta ti radnici misle da mogu brisati patos sa mnom kako hoće, pa ja im stavljam hljeb na sto, ja im djecu uspavljujem bijelom kafom, šta sad hoće tu još nekakve slobodne vikende i sindikalno udruživanje", misli se poslodavac.
"Ma upregnuću ja njih, ima da rade k'o Japanci, i noću i danju, i subotom i nedjeljom, i praznikom i odmorom. Kakav odmor, nema odmora dok traje obnova (moje vile koju sam preko njihovih leđa pošteno zaradio), ma šta misli ta inspekcija, nisam ja deset godina šenio pred ovim vlastelinima da bi me sada tu nekakav radnik verglao i tražio da mu platim ptrekovremeno". Nisam ja čekao u čekaonici kao pas, i pod klimom, i bez klime da mi se sredi kredit za mašine, da bi mi sad ovdje nekakav radnik otkazivao poslušnost. Ima da me sluša i poštuje i ide mi po novine svako jutro bez pogovora! Neću valjda ja ulaziti u masnu pekaru ujutro i gurati se s penzionerima da kupim pite i jogurta, pa za čije babe zdravlje ja plaćam te radnike, boga mu?! Pokazaću ja njima, ne zvao se ja Poslodavac!