Više od 15 godina nakon što je proces povratka počeo u BiH, rezultati su, ako je suditi po ljudima koji su u tu priču uključeni, više nego poražavajući.
Ako se neko negdje i pokušao vratiti, dugo se ne zadržava, oni kojima su kuće obnovljene nemaju namjeru da se tu skrase, onima koji su se vratili nikako ne polazi za rukom da se integrišu i, naravno, duboko su nesrećni i nezadovoljni. Istina, postoje i pozitivni primjeri kao Kozarac, Kozluk i Drvar.
Ipak, rijetke su slike zadovoljne povratničke porodice mlađe od 50 godina koja kreće sa iste tačke odakle je prije decenije zakoračila. E sad, gomila udruženja, reprezentativnih ili ne, pa resorna ministarstva, pa međunarodne organizacije svi upućeni na jedan cilj, očigledno su propustili nešto u cijelom tom procesu.
Kao prvo, život jedne porodice nije samo broj koji se `utefteri` kao povratak, a poslije šta bude s njima biće. Iako na sva usta pričaju da je povratak onaj pravi samo ako je održiv, zašto je takvih vrlo malo i sporadično? Zašto nema povratka u gradove? Šta će jedan zdrav i prav pedesetogodišnjak povratnik raditi u svom nekadašnjem gradu ako je njegovo preduzeće privatizovano, radno mjesto ustupljeno nekom drugom, a on postao samo neko koga se, kao kroz maglu, još sjeća par radnih kolega? Četiri zida, pa makar i potpuno obnovljena, neće nahraniti porodicu i školovati djecu.