Po definiciji, sindikat bi trebalo da bude organizacija koja će se, na sve moguće načine, boriti protiv kršenja radničkih prava, zalagati se da im ne bude uskraćeno ono što ih sleduje i stati iza svakog radnika kojem je nanesena nepravda. Dakle, sve po principu - zajedno smo jači.
Sindikati u BiH nisu zajedno. Čak ni oni entitetski. Podjele idu toliko duboko da ni oni u istoj branši nemaju pojma kome više da se okrenu.
Jer svi djeluju isto (ne)iskreno. E sad, tu su i drugarske, partijske, kolegijalne i kojekakve veze, koje tu i tamo presude kojem se sindikatu prikloniti i, naravno, tu je ona prisilna metoda: hoćeš-nećeš - moraš.
Jasno je što oni sindikati iz RS i FBiH ne mogu funkcionisati zajedno - zakoni nisu isti, životni standardi i slično. Ali, šta je s onim entitetskim?!
Ako je borba za radničko pravo isti motiv svima, ako su zakoni isti, zašto su sindikati duboko, korjenito i oštro podijeljeni? Odgovor koji se nameće običnom posmatraču ili ojađenom radniku je samo jedan - lični motiv je presudio. Početni entuzijazam je, vjerovatno, bio nošen željom da se pomogne radniku, ali u šta se to sve pretvorilo?
U unije, saveze, konfederacije, optužbe, blaćenja i osporavanja. I to sve pod krilaticom "borba za radničko pravo". I dok se svi laktaju da dokažu da su baš oni radničke Mesije, od široke lepeze sindikalnih vođa radnik jedva da se nazire. Zaboravljen...