Da bi zaradili platu o kojoj prosječan građanin u RS može samo da sanja, članovi Komisije za reviziju privatizacije ne moraju da urade ama baš ništa.
Zvuči nevjerovatno, ali je istinito, jer četiri člana i generalni sekretar ove komisije mjesečno inkasiraju po 1.000 KM, nikome ne odgovaraju, ništa ne rade, a zarađuju. I to dobro za ovdašnje prilike.
Priča o štednji, rezanju plata, pravičnoj raspodjeli, brizi za penzionere i socijalno najugroženije kategorije stanovništva pada u vodu, jer za tako nešto treba biti surov. Slijepim poslušnicima partijskih elita, odnosno drugovima članovima i to onima koji već godinama žive na principu "lezi (h)ljebe da te jedem", reći doviđenja do nekih boljih vremena.
Primjer Komisije za reviziju privatizacije koji zaslužuje da se nađe u Riplijevoj rubrici "Vjerovali ili ne", pokazuje svu bahatost, partokratsko-moralno posrnuće vlasti i sistema koji sve više srlja ka Super Hikovom principu otimanja od siromašnih da bi se dalo bogatima.
Treba pitati i članove Komisije da li se barem postide kada odu na bankomat i uzmu hiljadarku koju nisu ničim zaslužili i da li svoja ničim zarađena primanja smatraju ličnim uspjehom ili neuspjehom sistema.
Dok oni ne odgovore na pitanja, narodu treba objasniti da Komisija za reviziju privatizacije nema ni zakonski okvir da radi, odnosno da su gotovo sve privatizacije zastarjele, pa i u slučaju da otkriju neki kriminal, sudovi po sili zakona zbog zastarjelosti krivičnog djela ne mogu potvrditi optužnicu.