Podatak da je svaki peti "invalid" u RS invalidnost stekao pod veoma diskutabilnim okolnostima, u stvari je samo vrh velike sante leda. Dok je "hljeb bez motike" sramota za većinu ljudi u normalnom svijetu, za neke među nama su narodne izreke poput "bolje jedna šnita hljeba u hladu nego dvije na suncu" ideja vodilja.
Ne radi se tu samo o tome kako da sa što manje uloženog rada ostvariš što veće benificije, dodatke, doplatke, bonuse, zasluge i privilegije. Ima nešto u vrhunskom i predivnom osjećaju kada nasamariš državu i nađeš začkoljicu u nekom uvjerenju ili paragrafu koje ti osigurava "kartu za neradnički raj", mjesto gdje se daje omaž svima koji su nekažnjeno zeznuli državu.
Nekad mi se čini da svi ti "invalidi", koji su nakon devet dana na frontu dobili osamdesetodstotni invaliditet i doživotnu penziju na osnovu "psihičkog oboljenja", nisu to uradili da bi gorespomenutu narodnu poslovicu primijenili u praksi, nego zato da bi ih "obični smrtnici", koji svoj hljeb zarađuju - zamislite - radom, stavljali na pijedastale slave onih koji su prešli čitav sistem. Čini mi se da bi oni radije sav taj novac, koji su bukvalno oteli od usta samohranoj majci ili djeci bez roditeljske njege, radije vratili, nego da im uskrate to mazohističko zadovoljstvo nadmoći divljenja koje uživa pojedinac iznad sistema, sa kumom, prijateljem ili poznanikom na "pravom mjestu" koji mu osigurava božanski status na neradničkom Olimpu.
Ali to je samo jedna strana medalje. Druga strana smo mi, ogromna većina ostalih, koji se ili prikriveno divimo ovim "Zeusima nerada" ili ih ćutke posmatramo. Ako tako ostane, doći ćemo u situaciju da će nam teret neradnika satrti leđa, a njihovo bezakonje postati zvanični zakon.