Život stanovnika u nekoliko desetina izrazito nerazvijenih opština u BiH mogao bi se nazvati svim osim životom čovjeka u 21. vijeku.
Naime, ovi ljudi gotovo da nemaju ništa, pa čak ni osnovne uslove za život.
Struja je za njih "misaona imenica", kao i voda, bez koje je u kući većini od nas život nezamisliv.
Putevi kojima oni i njihova djeca kroče su ono što se naziva nekategorisanim putevima, a mostovi preko kojih prelaze usljed povećanja ondašnjih rijeka obično više ne postoje.
Većina ih je nezaposlena i nalazi se na spiskovima zavoda za zapošljavanje širom BiH. Ulaganja u ove opštine su minimalna i, kako ondašnji čelni ljudi kažu, dovoljna samo za najosnovnije potrebe i održavanje na životu "pacijenta" koji je odavno mrtav.
S druge strane nalaze se razvijene opštine, u kojima se svakodnevno gradi i dograđuje, ulaže u infrastrukturu, ljude, otvaraju se nova radna mjesta.
Kao po pravilu "sit se gladnom ne moli", oni koji bi trebalo da rade na poboljšanju života svih stanovnika BiH u više od 99,99 odsto slučajeva žive upravo u ovim razvijenim opštinama, pa princip pravednosti i ravnopravne podjele izostaje.
Ipak, izlaz iz mraka i svjetlo se u daljini nazire se bar sudeći po najavama u nadležnim ministarstvima, koja obećavaju pomoć nerazvijenim opštinama.