Svaku misao, ma koliko uzvišena bila, određeni broj ponavljanja čini da izgubi vrijednost i pretvori se u fraze poput onih o slobodi medija.
Na ovu činjenicu je indirektno ukazala i Dunja Mijatović, predstavnik Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju za medijske slobode, na konferenciji OEBS-a posvećenoj slobodi i bezbjednosti novinara u konfliktnim situacijama početkom ove sedmice u Beču. Ona je rekla da zemlje OEBS-a proizvode sjajne deklaracije, konvencije, rezolucije, ali da je činjenica da se novinarima sve više prijeti, ugrožava njihov rad i čini njihov posao sve teži, posebno u zemljama u kojima traju oružani sukobi. Dunja je, praktično, rekla da su sve zemlje deklarativno za slobodne medije, a mediji su sve više pritisnuti.
Kad god sam na nekoj konferenciji na kojoj se govori o pritiscima na medije, ja spomenem napad na Željka Kopanju, o čemu većina nije ni čula. Ovaj napad nije samo važan zato što se radi o ličnoj tragediji, već zato što se desio u vrijeme kad se BiH nalazila pod direktnom jurisdikcijom ni manje - ni više nego samih Ujedinjenih nacija. U BiH su bile hiljade do zuba naoružanih vojnika SFOR-a pod kišobranom moćnog NATO pakta, nekoliko stranih policijskih i bezbjednosnih misija, a visoki predstavnik vedrio je i oblačio. Zato nerazrješenje tog napada pada na dušu same međunarodne zajednice. Nismo li time poslali poruku novinarima u BiH? Koliko je zaista iskren, a koliko licemjeran stav ohrabrivati novinare da se posvete istraživačkim temama? Naravno, ne želim reći da mediji u ovoj zemlji nisu dobili iskrenu pomoć. Dobili su je, i te kako. "Nezavisnim" je pomogla Vlada SAD, te mnogi drugi. I drugi mediji su dobili mnogo iskrene i dobrodošle pomoći, bez koje ne bi mogli ni opstati.
Međutim, činjenica da se na ovakve strašne stvari zaboravilo i da se o njima više ne govori pokazuju, u stvari, da su medijske slobode mnogima u ovoj zemlji nešto deklarativno, kao ona fraza na početku teksta. Znam da to zvuči surovo, ali to je, jednostavno, tako. Nije ovdje najbitnija stvar da se uhapsi onaj ko je aktivirao bombu. Pa čak ni onaj ko je to naredio i inspirisao. Najbitnije je da ti nepoznati počinioci dobiju moralnu osudu društva u kojem žive. U Srbiji još nisu kažnjeni napadači na Ćuruviju, ali oni su već moralno osuđeni od strane srbijanskog društva. Tamo je, ipak, postojala kritična masa koja je makar pokrenula stvari. Ali šta je s ovom zemljom?
Društvo koje je zaboravilo makar moralno kazniti napadače na svoje novinare teško i da zaslužuje da živi slobodno.