Od statistike gotovo da i nema egzaktnije nauke, barem kada su u pitanju matematičke usporedbe raznih fenomena iz prošlosti sa aktuelnim trendovima, koji gotovo po pravilu izvlače određene zaključke.
Tako statistika kaže da je u našoj državi od 1996. godine naovamo prirodni priraštaj (broj rođenih u odnosu na umrle) drastično smanjen, a u posljednjih nekoliko godina umrli već u hiljadama nadmašuju rođene! Jednostavno, ako ovaj trend bude nastavljen, za nekih dvadesetak godina ime i prezime i nacionalni bekraund malo će kome u BiH predstavljati bitnu značajku iz prostog razloga što ćemo početi "nestajati" s lica zemlje. Svi skupa. Hrvati u jednakoj mjeri kao Srbi, Srbi u jednakoj mjeri kao Bošnjaci. A ostali u recipročnoj mjeri kao svi konstitutivni.
I ova galopirajuća bijela kuga, na našu veliku žalost, ništa je drugo do posljedica "bolesnog" stanja u državi u kojoj se 18 godina nakon rata i dalje gotovo svi bavimo ratom i lošim politikama ratnog nasljeđa.
Šta, međutim, učiniti? Najlakše je sada biti priprosto pametan pa zaključiti da će bijele kuge vrlo jednostavno nestati ako se budemo malo više voljeli i seksualno reproducirali. No, i seksualna reprodukcija odgovorne tjera na razmišljanje. Šta nakon toga? Šta ostaviti svojoj djeci? Kako ih othraniti? U kakvoj će državi živjeti? Kako ih zaštititi od indoktrinacije, kako im zaštititi mozak od ispiranja? Da li je moguće postići da se isključivo bave obrazovanjem, umjesto "izučavanjem" retorika i upijanjem fenotipa jednog Sulejmana Tihića i ostalih bh. moćnika?
Upravo u tom grmu i leži zec. U državi u kojoj se svi bave politikom i foteljama umiremo što od bolesti što od jada. A rađamo se sve manje, jer je u našoj bari sve više krokodila.