U zakonu o platama zaposlenih u institucijama BiH bilo je mjesta za sve i svašta, ali ne i za Institut za nestala lica BiH.
Ova institucija nastajala je teškom mukom i samo su kontinuirani pritisci Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) doveli do toga da zvanično zaživi. Mukom i političkim nadmudrivanjima prvo je nastao famozni Protokol o osnivanju instituta, a onda privremeni kolegijum direktora, pa konkurs za članove Upravnog odbora, pa nepovjerenje udruženja nestalih, zatim spajanje entitetskih komisija i konačno akti neophodni za rad instituta.
Tada suosnivač Savjet ministara daje svoju saglasnost na pravilnike instituta, a onda se predomisle, jer su koeficijenti za plate veliki, a sve to nije u skladu sa trezorskim poslovanjem. Legalisti u Savjetu ministara tako su "zaboravili" da obuhvate institut zakonom o platama, iako su im saglasnost na Pravilnik dali do donošenja ovog zakona?! I dok slušamo kako "svaka šuša ima pravo pitati za platu poslanika", ICMP apeluje na šefove klubova da amandmanom u zakon o platama ubace i Institut za nestala lica BiH.
Zaposleni u institutu kroz minska polja idu da kopaju kosti nečije djece, roditelja i braće. Njihov koeficijent je isti kao kod sekretara na posebnom zadatku u bh. institucijama, čiji je najveći napor uskladiti rad u komisijama s radnim vremenom. Neka sekretar, poslanik ili ministar pogledaju u oči nečiju majku i kažu da nije potvrđen uzorak sa DNK analize i da će još 12 godina čekati da sahrani dijete. Kolikim koeficijentom se ova informacija mjeri?