Opkladio bih se da je u Banjaluci u stanovima i kućama danas neuporedivo više pasa nego prije deset godina. Jesu li ih to ljudi najednom naprasno zavoljeli ili se dogodilo nešto drugo?
Većina onih koji imaju ljubimce drže ih iz ljubavi, ali je znatan broj i ljudi koji su ubijeđeni da, dok se šetaju s uzicom u ruci, predstavljaju najviši sloj društva. Elitu. Psa doživljavaju kao statusni simbol.
Vidjela gospođica u novinama da omiljena joj pjevačica drži čopor u vili, pa kaže - eto, i ja ću. To joj dođe kao modni detalj, kao cipele. A kada cipele počnu da žuljaju ili, u ovom slučaju, shvati da ljubimac podrazumijeva i obavezu, on dobije "marš". Doslovno. I završi na ulici kao lutalica.
Nisu, dakle, psi krivi što predstavljaju problem na ulicama Banjaluke. Krivi su ljudi; svaki pojedinac koji ljubimca izbaci iz stana, ali i institucije koje ne znaju da se izbore s ovim izazovom, kao da je riječ o probijanju tunela do Zemljinog jezgra.
Kod nas se vruć krompir prebacuje iz ruke u ruku, a niko ne rješava problem. Što je još gore, ne znate ni kome biste se obratili.
Sjećam se, nedavno je Prijedorčanka imala ogromne muke jer je blizu kuće vidjela zmiju, a potom pozvala policiju, komunalce i na kraju joj savjetovali da zove veterinare, a kad je njih kontaktirala, poručili su joj da će doći samo ako je zmija bolesna (?!). Ovo je živa istina!
Slična je situacija i kada je riječ o psima lutalicama u Banjaluci. Institucije, čini se, imaju preča posla, vlasnici se ljubimaca rješavaju čim im to padne na pamet, a pješaci i biciklisti strahuju.
Deblji kraj je u četvrtak izvukla Banjalučanka Jelena Popović, koja je, bježeći od razjarenih pasa, pala sa bicikla i povrijedila se. Da živi u nekoj uređenijoj državi pretrpljeni bol i strah mogla bi masno da naplati.
O bespomoćnim životinjama, izbačenim na ulicu bilo kojeg bh. grada, neko mora da vodi računa kako se ovakve scene više ne bi ponavljale.
Ako država nema para da se pobrine za bezbjednost svojih građana, neka ih počne zarađivati kažnjavajući vlasnike koji ljubimce izbacuju.