Prvi zvanični susret čelnih ljudi opština Trebinje i Dubrovnik prihvaćen je uglavnom uz odobravanje stanovnika ovih susjednih opština.
Ovaj, po mnogima istorijski događaj, kojim započinje jedno novo poglavlje dva grada koja su nekada imala izuzetnu saradnju, obični svijet čak i ne smatra nekom novošću, svjesni da su prije političara oni sami prešli preko mnogih barijera barem deset godina prije političara.
"Što je bilo - bilo je, mi moramo dalje surađivati", kazale su nam kolege iz "Dubrovačkog vjesnika" odmah po dolasku, dok smo posmatrali sa balkona hotela "Ekscelzior" zidine staroga Dubrovnika i rukovali se na mjestu gdje će se kasnije rukovati dvojica načelnika, svjesni i tada da obični ljudi idu mnogo prije političara.
Ti obični ljudi, doduše, ni devedesetih godina nisu bili za ratne opcije, ali njih niko o tome ništa nije ni pitao, kao što ih ni kasnije nisu pitali da li im je žao zbog svega što se dogodilo.
Danas, kada su riječi žaljenja i oprosta jedina formula kojom se može krenuti naprijed, ti obični Trebinjci i Dubrovčani su ponovo najspremniji da ih izgovore, "da prigrle jedni druge", kako je to prije nekoliko godina u Trebinju govorio Zdravko Bazadan, predsjednik Helsinškog komiteta za Dubrovnik.
I još nešto. Ti mali ljudi, ni krivi ni dužni za sva protekla događanja, danas su i najveći pokajnici koje zbog tuđe bahatosti grize savjest u tolikoj mjeri da oni pravi i pošteni Trebinjci ni danas ne mogu doći na plaže Župe dubrovačke i proći bez stida ispred nekada čuvenih hotela koje je JNA ostavila u ruševinama.
Na parkingu ispred takvog jednog devastiranog hotela "Orlando" u Župi početkom novog milenijuma iscurio mi je akumulator i - ni makac dalje. Trebinjci koji su toga dana bili tu na kupanju prolazili su pored mene, a pomoć mi je pružio mještanin, Dubrovčanin koji je bio sav sretan da može pomoći Trebinjcima koji su mu, kako reče, mnogo u životu valjali.