Pobeći negde, daleko, što dalje, gde ne trebaju pilule za spavanje. Pobeći negde… Ne umem da plivam, dajte mi pojas za spasavanje…
Tako je pjevala "Čorba" prije 30 i kusur godina, a eho te pjesme jasno se čuje i danas. I tri decenije od nastanka, Borin hit ne gubi na aktuelnosti od Vardara pa do Triglava. Naprotiv i nažalost!
U BiH to potkrepljuje činjenica da više od 70 odsto mladih želi otići u inostranstvo zauvijek ili pak na duži period, s namjerom da to postane zauvijek.
Mnogi maštaju o tome da konačno izađu iz roditeljskog "gnijezda", osamostale se i počnu da žive život o kojem slušaju priče koje počinju riječima: "Kad smo mi bili mladi…"
Zaista, kad su naši roditelji bili mladi, polovina ih nije bila nezaposlena, nisu zavisili od podrške roditelja, vjerovali su u svoju zemlju, bolje sutra, ljetovanja su bila pravilo, a ne izuzetak.
Nama to liči ili na naučnu fantastiku ili neku priču o romantičnom vremenu, svjetlosnim godinama daleko od nas.
Dok su zvaničnicima u nedjelju, povodom Međunarodnog dana mladih, koji je obilježen širom BiH, bila puna usta obećanja i priče o onome šta je urađeno, armija mladih morala je da plješće i uzvikuje: "Čujemo li se?!"
Rijetki mladi koji sjede u udobnim foteljama poručiše onima kojima se ne nudi šansa da moraju sami da se pokrenu. Iz ove perspektive to zvuči kao provokacija! Država nam je "naklonjena" samo 12. avgusta, jer tog dana licemjerno obilježavamo Međunarodni dan mladih, kada se bavimo jadnim statističkim podacima iz onoga što bi trebalo da se naziva životom.
Kao da već i ptice na grani ne znaju da je ovo država u kojoj se ne cijene kvalitet i sposobnost, već je sve podređeno igri podobnih i pogodnih!