Ma koliko se iz sve snage upinjao da pokaže da mu je stalo do BiH, najveću uslugu BiH će Valentin Incko uraditi onda kada se bude založio da se OHR zatvori, a BiH pusti da u partnerstvu sa EU gradi svoju budućnost i svoj evropski put.
Ne znam da li zaista vjeruje u ono što je kao visoki predstavnik rekao na posljednjoj sjednici Savjeta bezbjednosti UN-a, da je OHR još potreban kako bi BiH pomogao u njenim evroatlantskim integracijama, ali činjenica, koju uviđa sve veći broj zemalja i diplomata, je da je OHR-u zaista istekao rok trajanja.
Kako će OHR pomoći BiH kada su sada dva od njena tri konstitutivna naroda uvjerena da se OHR svojim postupcima stavlja na jednu stranu? Na koji način misli konstruktivno pomagati u sprovođenju potrebnih reformi, kada maltene svaka izjava i saopštenje iz OHR-a izazivaju oprečne reakcije i unose nemir? Na kraju krajeva, da OHR ima najbolju volju i najveću želju da pomogne BiH, kako može pomoći kada su članice Savjeta za sprovođenje mira toliko međusobno podijeljenje da je svaka akcija koju bi Incko, čak i u najboljoj namjeri, želio preduzeti blokirana jer se same članice PIC-a ne mogu dogovoriti? Međutim, najporaznija i najdestruktivnija ostavština OHR-a će biti to što je svojim miješanjem, dekretima i samovoljnim akcijama otežao mogućnost postizanja kompromisa domaćih lidera. Tačno je, ne možemo domaće lidere osloboditi odgovornosti za propale pakete i reforme iz prošlosti, ali da nije bilo OHR-a, ako ništa drugo, barem bi odgovornost političkih lidera bila jasna. Ovako, desilo se nešto najgore. OHR je uveo protektorat u kojem je "zaslužan" za svaki pozitivni korak u BiH, ali kad se radi o odgovornosti, onda upire prstom u nekog drugog. BiH će imati budućnost tek kada bude bilo jasno ko šta radi i šta je čija odgovornost. U suprotnom, osuđeni smo na tavorenje, na kojem će profitirati samo OHR i političari koji se na njega oslanjaju.