Veliki broj izbjeglica smještenih u kolektivnim centrima u BiH oboljeli su zbog loših uslova u kojima žive.
Najmanji problem im je što jedna porodica, ma koliko članova brojala, živi u sobičku. Oboljeli su zbog vlage i prljavštine. Nekoliko porodica koristi jedno kupatilo veličine dovoljne da u njega samo uđu, vode negdje nema, a u nekim centrima koji je imaju, je loša. Nekima je struja misaona imenica, baš kao i prilaz, a o krečenju radi dezinfekcije mogu samo sanjati.
Dječak je umro prije tri godine jer je upao u zagađenu rijeku koja protiče tik uz kolektivni centar. Muškarac iz jednog od kolektivnih centara je, kaže, imao više kilograma kada je izašao iz logora.
Ti ljudi nisu izabrali da ostanu bez doma i budu smješteni u kolektivni centar gdje već deceniju iščekuju povratak. Kuće obnavljaju onima iz inostranstva, pa i onim "domaćim" koji je koriste kao vikendicu. Za to vrijeme stanari kolektivnih centara nemaju pravo na poboljšanje barem higijenskih uslova, da ne žive ispod nivoa dostojanstva. Nadležnost za to se prebacuje s nivoa na nivo, mada svi priznaju da su uslovi života tih izbjeglica loši.
Država i entiteti kao rade da za 7.000 izbjeglica iz kolektivnih centara naprave kuće, a to što na povratak čekaju godinama i za to vrijeme i zdravi obole, nije ničiji problem.
Jedan regres službenika bio bi dovoljan barem za dezinfekciju kolektivnih centara. Kada bi se još budžeti odrekli plaćanja raznih komisija koje ne naprave posao, možda bi neki kolektivni centri dobili struju ili ispravnu vodu.