U Bosni i Hercegovini oko 30 odsto romske djece ide u škole, a samo jedan odsto njih je zaposleno. Obrazovanje, uz socijalno zbrinjavanje i zdravstvenu zaštitu problemi su s kojima se Romi jedino uz pomoć stranih donatora već godinama bore.
Romi od domaće vlasti jedino što dobiju su besplatni paketići sa školskim priborom na početku školske godine, a ako imaju sreće, i besplatne udžbenike. Novčani podsticaji počinju i završavaju na tome. Borba protiv diskriminacije provodi se na riječima, moralnim pridikama o tome kako smo svi jednaki, kako svi imamo ista prava.
BiH je posljednja zemlja u regionu koja je potpisala Dekadu Roma, s kašnjenjem od dvije i po godine. Brojne strategije, akcioni planovi, sudeći prema životu koje vode Romi, nikada nisu zaživjeli, a velika sredstva iz međunarodnih fondova propala su zbog nezainteresiranosti domaćih vlasti da se mladim Romima pruži šansa da steknu zvanje i na pošten način zarađuju za život.
Istovremeno, društvena zajednica etiketirala je ovu populaciju kao narod koji ne želi da radi i čija se djeca ne žele školovati. Kao da je traženje hrane i odjeće po kontejnerima njihov izbor, a ne puko preživljavanje. Političarima ovakvi stereotipi dobro dođu da se riješe bilo kakve odgovornosti.
Brojni primjeri vrijednih i posvećenih učenika i učenica govore kako su romska djeca i te kako svjesna da bez obrazovanja ne mogu sebi osigurati bolju budućnost. Ipak, za ostanak u školskim klupama potrebno je puno više od njihove volje i želje. Ohrabriti ih treba neka posvećenija i angažiranija vlast.