U BiH vlada velika nezaposlenost, dok ogromnom broju zaposlenih svakodnevno radno mjesto visi o koncu pa zbog toga prihvataju da rade i prekovremeno i subotom i nedjeljom i na gotovo sve praznike, pa i onaj njihov, Međunarodni praznik rada, kada cijeli svijet gasi mašine i proizvodnju.
Međutim, bh. radnici, da ne bi ostali bez bilo kakvog izvora finansiranja, prinuđeni su da sve to trpe i da koru hljeba za svoju porodicu zarađuju "do duboko u noć". Ne mogu a da ne kažem da je po meni nepojmljivo i van svakog zdravog razuma da radnik sedmično na svom radnom mjestu provodi po 60 sati jer je to oštro kršenje zakonskih propisa, koje niko u ovoj čudnoj državi ne želi da kontroliše. Ipak, kod nas se zbog raširenosti te prakse o svakodnevnom prekovremenom radu kod poslodavaca podrazumijeva da ćutite i trpite i slušate naređenja pretpostavljenih, a da za to ne dobijete ni prebijenu paru, niti u suprotnom možete kome od institucija da se požalite.
Ni to sve ne bi bilo toliko zabrinjavajuće da se sav taj rad plati, ali nijedan radnik koji sve to istrpi nažalost ne bude plaćen za taj svoj prekovremeni rad i trud. Radnicima se čak poslodavac i ne zahvali za to što mu pruža 60 sati sedmično, već se podrazumijeva da radnik to mora za bijednu platu. Ono što je posebno bezobrazno u svemu ovome je činjenica da 40 sati sedmično i ni minuta više, koliko zakonski propisi dozvoljavaju, rade samo zaposleni u javnim službama, koji teško i to mogu da izdrže sjedeći u udobnim kancelarijama, dok se radnici iz realnog sektora satima kupaju u sopstvenom znoju radeći teške fizičke poslove.