Naredna godina bez ikakve dvojbe bit će ključni period u pozicioniranju naše zemlje i njenog statusa na globalnoj svjetskoj političkoj sceni.
Više je, naime, faktora koji govore u prilog najavama da će 2014. biti ključna ne samo u deklarativnom i retoričkom smislu u dugogodišnjoj igri "mrkve i štapa" Brisela i Vašingtona sa BiH, već u konačnom određenju sudbine naše države u međunarodnim okvirima. Da li će se BiH zakačiti za posljednji vagon regionalne lokomotive koja nezaustavljivo putuje prema EU i NATO savezu, zavisi, dabome, prevashodno od domaćih političkih lidera.
I to je upravo ono što nas najviše plaši. Možemo li vjerovati da će bh. lideri za samo nekoliko sedmica uspjeti riješiti i dogovoriti nešto što ne mogu četiri godine ("Sejdić i Finci")? Kako uopće povjerovati da će vlastite i stranačke interese, makar pod velikim pritiskom i prijetnjom sankcijama (ali ne njima, već državi i svima nama), podrediti društvenim, građanskim, državnim? Imaju li, na koncu, ljudi koji vode ovu zemlju, besprijekorno situirani u vlastitim pozicijama moći, realne potrebe da nas povedu putem evroatlantskih integracija, koje, pak, znače mnogo više od samih integracija i predstavljaju sigurnost, stabilnost, mir, otvaranje novih mogućnosti i perspektiva za građane, a pogotovo mlade.
Ovakav bosanski politički sataraš, ovakva politička impotencija, dozlogrdila je i bogu i narodu i, očito, već opasno počela da živcira i ključne međunarodne partnere. Otuda posljednjih sedmica i upozorenja zvaničnika američkog Stejt departmenta i sve otvorenije najave o mogućnosti pravljenja krupnog zaokreta u politici prema BiH. A kakve bi to tek posljedice proizvelo - teško je dokučiti. Amerika bi, dakle, ili da od EU preuzme sve konce igre u svoje ruke, ili da ih potpuno digne od BiH. Iz naše perspektive običnih smrtnika sve je bolje od sadašnjeg stanja apatije i beznađa u kojem smo već počeli da vegetiramo kao biljke.