Da je ostao živ, sada bi imao 47 godina, ženu i djecu. Da je ostao živ, osvojio bi sve plivačke titule BiH. Da je ostao živ, postao bi glumačka legenda, ali, Srđan Aleksić je dao život za drugoga i postao legenda dobrote, plemenitosti, čovjekoljublja. Osvojio je sve titule i život vječni.
Srđan je te ratne 1993. godine osvjetlao obraz cijelom Trebinju i podnio toliku žrtvu da se njegovi crnogorski i hercegovački preci, sve do Marka Miljanova, mogu ponositi, jer je primijenio odrednice i čojstva i junaštva, braneći drugog. Vaspitan da voli druge i da ne poznaje razliku između imena Alen, Milan, Risto, Srđan je stao ispred pijanih rezervista i odbranio, kako reče njegov otac Rade, Čovjeka, ne gledajući kako se zove i ne vodeći računa o sebi. Ili je možda, ipak, vodio računa, i o sebi, i svojim Trebinjcima i o svetosti mjesta Trga slobode na kome se, pored Dučićevog Spomenika oslobodiocima Trebinja, odvažio da stane ispred svoga poznanika Bošnjaka i smireno kaže napadačima: "Stanite, ljudi, ubićete čovjeka." Znao je tada Srđan da, ako to ne uradi, Čovjek će zaista biti ubijen, onaj trebinjski čovjek koji jednom ide u crkvu, jednom u katedralu, a jednom u džamiju, baš onako kako su na svetosavskoj akademiji uoči Savindana u trebinjskom Domu kulture sjedili episkop Grigorije, don Milenko Krešić i efendija Husein Hodžić.
Čini se, da nije bilo Srđana i brojnih Srđana u drugim krajevima Bosne i Hercegovine, da ne bi bilo ni te akademije, ni tih zajedničkih sastanaka i molitava u bogomoljama koje su u Trebinju uvijek bile - zajedničke, Čovjekove. Znao je to Srđan, naučio ga je tome otac Rade, odgojen takođe u Trebinju, u kome se komšija volio ko rođeni brat, a brat ko očinji vid.
Zbog toga bratstva i očinjeg vida Trebinjci danas gledaju na oba oka i uzdignute glave, zahvalni što dobrota u njima nikada nije umrla, iako se za nju u ovim nemirnim krajevima uvijek plaćala visoka cijena.