Mnogo puta smo na ovom mjestu govorili o odlasku ljudi iz BiH. Iz različitih uglova pisali smo o toj temi i teško je pronaći nešto o čemu već nije bilo govora ranije.
Pričali smo i o teškoj ekonomskoj situaciji, i o izgubljenim nadama i očekivanjima, o tome da sve manje ljudi za sebe i svoju djecu ovdje vidi budućnost. Govorili smo i o partokratiji, političkoj korupciji, ekonomiji privilegovanih i malom broju onih koji imaju sve i većini onih koji nemaju gotovo ništa, o neriješenim ubistvima i neraščišćenim aferama, i kako se sve to odražava na psihu ljudi u procesu donošenja odluke da se isele i da se ovamo više ne vraćaju.
Međutim, sve ovo postojalo je i ranije, ali ljudi ipak nisu odlazili. Čak i u ratu mnogo ljudi odlučilo je da ostanu uz svoje i da poslije rata grade bolju budućnost u svojoj zemlji, na svojoj rodnoj grudi.
Ono što se promijenilo najmanje ima veze s nama... Desilo se da Njemačka ima manjak radnika. Taj su manjak 2015. godine pokušali nadomjestiti izbjeglicama iz Sirije, a kada je njemačka javnost izrazila negodovanje da se ti ljudi neće moći uklopiti u njemačko društvo, Njemačka je 2016. posegnula za radnicima s Balkana, jedinog mjesta u kojem još ima dobro obrazovanih radnika koji neće puno razmišljati da li da odu.
I time se zatvorio krug, a na zemlje poput BiH stavljen pečat. Ljudi su dobili primamljivu alternativu i postavili sebi logično pitanje: da li žele ostati u BiH i nadati se da će možda za 10 ili 20 godina stvari biti bolje, ili da idu sada u Njemačku gdje je plata dobra, a zakoni jednaki prema svima.
Za mnoge odgovor na ovo pitanje je jasan. Između bolje budućnosti za sebe i svoju djecu i neizvjesnosti u vlastitoj zemlji, ljudi su se odlučili da odu.
Nekad su ljudi išli da se vrate. Ovi što idu danas teško da se misle vraćati.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.