Koliko nas se do sada "odlilo" iz nesrećne BiH, nadležne institucije nisu uspjele da uprate, ali najtačniji odgovor bio bi - desetine hiljada.
Nekada su mladi svojoj državi ambiciozno pružali maksimum, baš kao što je i ona njima. Danas ambicije povezujemo sa svetom politikom, ali običan mlad obrazovan čovjek, željan hljeba zarađenog svojim rukama, ima samo jedan san - da ode daleko, što dalje...
Nije morao, ali Svjetski ekonomski forum nam je samo potvrdio ovu bolnu činjenicu podsjetivši nas da smo peta najgora zemlja po "odlivu mozgova", čitaj "bježanju iz bestragije". Tješimo se? Čime? Činjenicom da BiH nije najgora i da joj društvo prave samo još Srbija, Burundija, Haiti i Alžir? Teško nama!
Otkriše nam toplu vodu kada nam rekoše da, po završenom fakultetu, posla nema zbog rasprostranjene korupcije.
Kako je moguće da nismo potrebni državi u kojoj smo ponikli, a da nas raširenih ruku dočekuje tuđi svijet u Njemačkoj, Austriji, Danskoj, Švedskoj i SAD? Kako je moguće da su nam dozvolili da nam glavni razlog odlaska bude gola egzistencija? Posao, rješavanje stambenog pitanja, zasnivanje porodice, hrana...?
Na odlasku, svi sa suzama u očima kažu da će se jednog dana vratiti... Nikada se ne vrate, jer nemaju gdje, a vremenom prestanu i da žale. Tuga se pretvori u nostalgiju, a nostalgija se ublaži dolaskom na godišnji odmor.
Vidi, obiđe, nadiše se svoje BiH i vrati se kući... Pod tuđe nebo, govori tuđim jezikom, ali prima platu, ima stan, porodicu, ne brine o praznom frižideru koji čeka bolje dane.
BiH ostaje tamo gdje je i bila, kao starica, sve slabija i bespomoćnija. Svojoj djeci više nema šta da pruži, samo ispraća i sve rjeđe dočekuje. Ostaje u srcu svoje djece, ali to se govori i za one koji su odavno mrtvi!