O pojedincu najbolje možete suditi na osnovu njegovih konkretnih djela, bez obzira na to šta govori. Isto je i sa državom.
Recimo, teško da ima države na svijetu u kojoj se toliko govori o zaštiti ljudskih prava kao u našoj. Zaštita konstitutivnosti naroda, te zaštita manjina, mehanizmi zaštite od preglasavanja ovog ili onog, struktura na osnovu ovog ili onog popisa kako bi se zaštitila ljudska prava ovih ili onih povratnika...
Međutim, o pravom stanju stvari "borbe" za ljudska prava u BiH najbolje govori odnos prema instituciji koja se bavi zaštitom ljudskih prava - Ombudsmani BiH. Zbog toga što im Ministarstvo inostranih poslova BiH ne može izdati diplomatske pasoše i jer im strane ambasade ne izdaju vize na duži period, oni često ne mogu putovati.
U MIP-u kažu da su im ruke vezane činjenicom da je uslov za ukidanje viza za nosioce bh. diplomatskih pasoša bio taj da se lista nosilaca tog pasoša ne smije proširivati. Zbog toga Sven Alkalaj, ministar inostranih poslova, nije mogao ispuniti obećanje dato ombudsmanima da će se lično pobrinuti da im budu dodijeljenji diplomatski pasoši. Sa druge strane, ambasade kažu da ne mogu ombudsmanima izdavati vize na duži period jer njih nema na listi za vizne olakšice. U međuvremenu ombudsmani nose svoje privatne pasoše i u redovima pred ambasadama strpljivo čekaju na birokratsku milost službenika za izdavanje viza, od čega će zavisiti da li će moći otputovati na neku konferenciju za zaštitu ljudskih prava u inostranstvu. Dok se to ne promijeni, neka se ljudska prava u BiH malo strpe.