Stalna poskupljenja goriva stavila su "omču oko vrata" bh. prevoznicima. Grcajući u gubicima i boreći se da opstanu, spremni su da urade što se uraditi mora - smanjiti plate zaposlenima, redukovati broj polazaka, ukinuti neke linije samo da ne dođe do epiloga - ključ u bravu.
Osim njih, čini se, to najviše sekira prosječnog i "ispotprosječnog" bh. građanina kojima je autobus jedino prevozno sredstvo, a vlastiti četvorotočkaš nedosanjan san.
Nije lako ni "šoferima", koji se sigurno pitaju koliko još može da se sroza njihova prosječna plata koja sada iznosi oko 500 maraka.
U budućnosti, svaki scenario je moguć, pa čak i da omča sa početka ovog teksta bude prebačena na vrat prosječnog bh. vozača autobusa.
Gorivo je u RS već osvojilo prvo mjesto u disciplini skok uvis, a ako još poskupi, ispisaće nove cjenovnike kod prevoznika i tu kraj poskupljenjima neće biti.
Dok se distributeri goriva brane da na cijene utiču rafinerije, cjenovnici na benzinskim pumpama od početka godine promijenjeni su čak šest puta. Malo li je?
Šest poskupljenja za nepuna tri mjeseca su, bar za nas obične građane, šest alarma za uzbunu koji, čini se, nisu probudili nadležne.
Nadajmo se da oni ne spavaju čvrstim zimskim snom jer bi mogli da se probude u vrelom proljeću u kojem "temperatura" već vrtoglavo raste, srazmjerno rastu cijena goriva.
Ko zna kakva nas sezona proljeće/ljeto čeka kada nezadovoljni prevoznici, taksisti i poljoprivrednici najavljuju blokadu institucija?
Kome će onda omča biti spas?