Kada radnik počne da radi kao građavinac, šumar ili, na primjer, u preradi drveta, i ne sluti da ima veće šanse da zadobije povrede ili da strada na radnom mjestu nego rudar, električar, policajac, vatrogasac ili taksista, koji se svakog dana susreću sa potencijalnim rizičnim situacijama na radnom mjestu.
U BiH je najopasnije raditi na građevini, u šumarstvu, metalskoj industriji i sličnim granama koje naoko izgledaju bezazlene, međutim, službeni podaci pokazuju da je već iz godine u godinu najveći broj povreda radnika zabilježen upravo u ovim granama. Osnovni razlog ovoga je nenošenja zaštitne opreme na radu, slažu se radnici i sindikati, i dodaju da bi broj povrijeđenih bio znatno smanjen da se koristi odgovarajuća oprema. Obezbjeđivanje zaštitne opreme bi u svakoj normalnoj zemlji trebalo da bude odgovornost poslodavaca, ali znamo da to nije tako u BiH.
U zemlji gdje većina poslodavaca samo gleda kako će zakinuti radnika i uštedjeti na njemu, pa bilo to i na zaštitnim šljemovima, rukavicama, naočarima ili natkoljenicama, to je po, svemu sudeći, postalo prihvatljivo stanje.
Većina radnika razmišlja samo da dobije bilo kakav posao i da prehrani porodicu, pristajući na sve (ne)uslove koje postave poslodavci, a za zaštitnu opremu, u takvim situacijama niko i ne pita. Tako se dolazi u situaciju da radnicu na pilanama i drugima sličnim firmama vrlo često ostaju bez prstiju, pa i ruke, a da ne spominjemo gore slučajeve. Koliko se to tiče poslodavaca, najbolje pokazuje podatak da u FBiH čak ne postoje zakonski propsi koji bi definisali odgovornost poslodavca u ovakvim slučajevima.
Do kada će radnici biti prepušteni na milost i nemilost poslodavcima, a u međuvremenu raditi u rizičnom okruženju, ostaje da se vidi.