Uprkos narušenom psihofizičkom stanju, desetine hiljada ljudi u RS svakog dana voze, iako to policija ne bi smjela da dozvoli ni pod tačkom "razno", jer takvi ljudi predstavljaju potencijalnu opasnost za sebe i ostale učesnike u saobraćaju. Za volan, tako, sjedaju vozači sa nogom ili rukom u gipsu, hiljade duševnih bolesnika, pacijenti koji imaju problema sa čulima, ali i veliki broj bivših boraca koji boluju od težih oblika PTSP-a.
Degutantno je pričati o tome da li nekome treba uskratiti pravo na vožnju, ali, istovremeno, treba prije svega misliti za bezbjednost. Jer, ako neko psihički ili fizički nije sposoban da upravlja automobilom i pri tome vozi sebe i saputnike, to nije bezazlena situacija.
Javna je tajna da voze i ljudi koji dobro ne vide ili ne čuju, a da pri tome ne koriste obavezna pomagala, poput naočala.
Ovakvo stanje na terenu bilježi se jer su ljekari zaboravili na svoju obavezu - da policiju obavijeste kada neko s narušenenim zdravljem ne bi trebalo da vozi.
Da, zaista, doktori snose dobar dio odgovornosti za ovakvo stanje, pokazuje i podatak CJB Banjaluka, koji operativno pokriva više opština, a kojem prošle godine nije prijavljen nijedan čovjek kojem bi trebalo oduzeti vozačku dozvolu.
Kao mirođija u ovom bosanskom loncu našla se tvrdnja članova Udruženja za unapređenje bezbjednosti saobraćaja u RS, koji ističu da jedan instruktor vožnje u Banjaluci, koji je ujedno i vlasnik auto-škole, obučava kandidate iako mu je dijagnosticiran daltonizam (poremećaj prepoznavanja boja).