Činjenica da se na krovovima nekoliko škola u Republici Srpskoj i dalje nalaze stare i oštećene salonitne ploče, a koje u svom sastavu sadrže azbest, materijal za koji je dokazano da je kancerogen, svakako bi trebalo da zabrine sve one koji borave ispod tih krovova i uključi stručnu javnost po ovom pitanju.
Pored toga što nema zvaničnih podataka o broju škola sa "otrovnim" krovovima, ono što takođe treba da nas zabrine jeste i to da se o materijalu, koji je u svim evropskim zemljama stogo zabranjen za upotrebu, jako malo zna i da se sve zasniva na nepreciznim podacima o njegovoj štetnosti.
Zbog svega ovoga, jeftina gradnja ovim pločama i materijalom, koja je u bivšoj državi buknula šezdesetih godina prošlog vijeka, mogla bi da bude skupo plaćena pola vijeka poslije, i to zdravljem naše djece.
Brine i podatak da o azbestu mnogo više pričaju oni koji su njemu izloženi nego oni koji bi to trebalo da spriječe, pa je tako dovoljno da na internetu ukucate pojam ovog otrova i da dobijete bezbroj rezultata u kojima profesori izražavaju brigu kako za sebe tako i za svoje đake.
Možda ne postoji razlog za pretjeranu paniku, ali ne bi bilo loše pomenuti da su učenici Elektrotehničke škole u Srbiji odbili da pohađaju nastavu dok iste table ne budu zamijenjene, a da je šest profesora u ovoj ustanovi oboljelo od raznih oblika karcinoma, iz zasad još neutvrđenih uzroka.
Ne može se reći da resorno ministarstvo u RS, kroz sanaciju objekata posljednjih godina, ne radi dovoljno kako bi potencijalna opasnost bila otklonjena, ali sigurno bi ovaj tempo trebalo ubrzati, kako bi se rasprave o azbestu mogle konačno zatvoriti, a sve spekulacije o tome da su nam učenici izloženi opasnim materijama ostaviti u prošlom vremenu, iz kojeg smo ga i naslijedili.