Kada jedan Italijan vikendom ujutro ustane i krene u nabavku hrane za narednu sedmicu, on za jedan pristojan iznos napuni svoju korpu do vrha, pokupuje sve i svašta, ne brine da izabere baš sve najjeftinije robne marke baš tog marketa u kojem kupuje. On se ne libi da isproba nove marke proizvoda, on čak smjelo zastane na kasi, pa kupi čokoladice, žvake i novi CD sa ljetnim muzičkim hitovima.
Kada bh. kupac uđe u neki veći strani trgovački lanac vikendom, on kroz klizna vrata prođe kao sjena, a u svojim rukama kao kompas drži "birački spisak" - podugačku listu prijeko potrebnih proizvoda, među kojima se bira ono za šta se ima para. Naš čovjek u ulozi kupca tada postupa prema svetim postulatima jedine moguće i održive kupovine: prati akcijske cijene, traži najpovoljniji odnos cijene i količine proizvoda i nikad ne kupuje "sićuriju" u blizini kase.
Kada okonča kupovinu onog jeftinijeg natrulog povrća i pavlake na akciji, desi mu se da ugleda stalak sa sunčanim naočarama, nesretnik brzo odluta, zamisili sebe na moru, a u međuvremenu njegova svijest na vrijeme ne uključi alarm sa porukom: "Majmune, more i plažu ćeš gledati samo na filmu ove godine."
I tada se desi krah. Naočare kupljene, plus nova futrola, ruše njegov budžetski koncept kupovine. U nepovrat je izgubljena bitka sa trgovačkim rafama. Sve završava tako što je njegova korpa tada optimistično posmatrano do pola puna, a njegov novčanik zjapi prazan kao seoski dom kulture.
U međuvremenu bh. građanin u ulozi kupca uopšte nije svjestan da njegov italijanski dvojnik pored činjenice da sa istim poslom zarađuje višestruko više od njega, a za prehrambeni proizvod plaća četiri odsto PDV-a, dok on na svaki izdvaja 17. On i dalje luta kao duh među rafama, ide i plaća, svakog vikenda skraćujući "birački spisak".