Od posljedica posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) od rata naovamo u Tuzlanskom kantonu samoubistvo su, prema navodima iz tuzlanskog udruženja "Stećak", počinila 843 demobilisana borca.
U prosjeku to znači da se svaki mjesec na samoubilački korak odluči pet demobilisanih boraca. Motiv je uglavnom teška socio-ekonomska situacija, s kojom se, uz PTSP, nisu mogli nositi.
U Udruženju oboljelih od PTSP-a "Stećak" navode da je najveći problem što te osobe nemaju adekvatnu pomoć. Mnogi su bez zdravstvenog osiguranja, što koči njihovo liječenje, a mnogi se, zbog osude javnosti, ne žele obratiti za pomoć u Neuropsihijatrijsku kliniku.
I postojanje granice u zakonu, prema kojem oboljeli od PTSP-a imaju pravo na invalidninu samo ako im je ova bolest registrovana do 23. decembra 1997, opterećuje ovu populaciju.
Stručnjaci, ali i sami borci oboljeli od PTSP-a, smatraju da bi otvaranje trauma centra za njih bilo odlično rješenje za savladavanje psihičkih tegoba. U tom centru bi se, nakon hospitalizacije najtežih slučajeva, radilo na njihovoj resocijalizaciji. Ostali oboljeli od PTSP-a bi imalu svakodnevnu stručnu pomoć kako ne bi pribjegli samoubistvu kao bijegu od postojećih životnih problema.
Ideja o osnivanju trauma centra za ratne veterane rodila se još prije dvije godine. Kantonalni političari su je zdušno podržali, ali kako to obično biva, tapšanje po ramenu oboljelih od PTSP-a i razumijevanje za njihove probleme trajalo je samo dok su kamere bile upaljene.
Iako je mentalno zdravlje podjednako važno kao i tjelesno, dvije godine se nije ništa učinilo kako bi se pomoglo onima koji su bili na braniku države.