Republika Srpska konačno je dobila sjedište predsjednika poslije 17 godina potucanja od nemila do nedraga. Zgrada, Banjalučanima poznata kao dugogodišnje sjedište nekadašnjeg SDK, jedan je od najreprezentativnijih objekata u gradskoj jezgri i po svemu je zaslužila da se u njoj nađe sjedište predsjednika.
Uprkos tome što je useljenje u prvo, trajno sjedište dijelom pomućeno sumnjivim nabavkama i visokom cifrom izdvojenom za obnovu zgrade, niko je, ruku na srce, neće sa sobom ponijeti kad ode s vlasti.
To bi trebalo da bude jasno i onima koji su vlast, a još više onima koji će jednog dana tek ući u predsjedničke dvori. Bez obzira na legitimnu sumnju u način utroška novca u rekonstrukciju zgrade, to ne može obesmisliti što je RS konačno dobila stalno sjedište predsjednika, kako je to zamislio pokojni predsjednik Milan Jelić.
Naravno, to nikoga ne može i ne smije da amnestira od odgovornosti, ako je, kojim slučajem, "lapio" koji milion na rekonstrukciji. Ali, nije Kuzmanovićev posao, kako to izgleda neki misle, da drži centimetar u ruci i mjeri sve one kristalne lustere kako bi vidio da li oni vrijede baš koliko su plaćeni, već nadležnih - dakle, tužilaca prije svih, koji moraju da urade svoj dio posla i odgovornost adresiraju tamo gdje joj je mjesto.