Dugogodišnji nemar koji pokazujemo prema svemu što je domaće doseže vrhunce, koji su na granici užasa.
Kako, kada i ko je građanima ove zemlje rekao da cijene sve velike brendove iz uvoza, a da nipodaštavaju vrijednost domaćeg proizvoda nije poznato, ali su naša vječita inercija i kompleks da je ono što je domaće "seljačko" u ovom slučaju momački odradili posao, tako da i dalje kupujemo po principu: Sve je bolje od našeg.
Većina domaćih potrošača zna za francuski šampanjac i italijanski parmezan, ali malo ko od njih može imenovati bilo koje hercegovačko vino, a još manje ih se sjeća kada je posljednji put na trpezi imao travnički sir ili janjski kajmak.
Zbog naše nebrige i nezainteresovanosti veliki broj visokokvalitetnih domaćih proizvoda čami u rupi anonimnosti i malo ko uviđa da je prije nego što je italijanski parmezan postao jedan od najpopularnijih autohtonih brendova na planeti neko pokrenuo inicijativu zaštite njegovog imena i geografskog porijekla, a nakon toga vrijedno radio na plasiranju glasa o sjajnim karakteristikama ovog sira kako bi ga u konačnici po veoma visokoj cijeni prodao cijeloj planeti.
E, pa, trenutno situacija u BiH je dijametralno suprotna od italijanske priče o parmezanu. Za bilo koji autohtoni brend iz BiH je malo ko čuo, a najveći broj njih čami i čeka da ih vjerovatno neka druga zemlja "ukrade" i registruje kao svoje.
Danas zaštitu imena i geografskog porijekla zahvaljujući entuzijazmu malih grupa proizvođača imaju samo dva proizvoda - caziski med i gračaničko kerenje, posebna vrsta ručnog rada specifična za ovaj kraj.
Sa samo dva proizvoda sa zaštićenim geografskim porijeklom smo pokazali najveću nezainteresovanost za zaštitu domaćeg u regionu, zbog čega sasvim sigurno u oblasti pasivnog odnosa prema svojim proizvodima držimo ubjedljivo prvo mjesto u Evropi.