Nasilje u školama je sve izraženije, pa osim međuvršnjačkog nasilja učenici počinju udarati i profesore, a preventivne mjere koje se, doduše, preduzimaju, ne daju očekivane rezultate.
I dok se "gađamo" terminima "da smo prepoznali problem", "da nam nedostaje edukacija", dešava se da profesori završavaju s frakturama pršljenova i slomljenom vilicom, dok u "blažim" slučajevima buše gume na njihovim automobilima ili im kakav rmpalija iz odjeljenja dobro priprijeti kako bi imali pozitivnu ocjenu i pozitivno ocijenjeno vladanje.
Sa druge strane, iako smo "prepoznali probleme" dešava nam se da punoljetni mladić, vjerovatno prvi put suočen sa ozbiljnim problemom - plače, kao da je u ranom djetinjstvu a ne pred ispitom zrelosti. Da podsjetimo, Marko Vujović (18), učenik četvrtog razreda Gimnazije u Bileći, isključen je iz ove škole jer je na času udario pesnicom u glavu Jovu Petkovića, profesora filozofije.
U ovu i brojne druge kolizije doveli smo sami sebe lutajući u vremenu tranzicije, kada se ne smijemo pridržavati one stare poslovice "da je batina iz raja izašla", a ne uspijevamo primijeniti metode rješavanja problema razgovorom i dogovorom.
U svemu smo se izgleda pogubili, izgubivši i ono đačko poštovanje i one profesore kojima su generacije obijesnih učenika najprije davale nadimke Bič Božji, Ivan Grozni, da bi ih se kasnije sjećali sa zahvalnošću.
A sve dok ne riješimo te dileme djelovaćemo post festum mjerama od kojih niko neće imati mnogo koristi.