Neven Anđelić, za nas rođene u gradu na Miljacki tamo negdje prije ili poslije sedamdesetih godina prošlog stoljeća, jedno je od imena koje utjelovljuju naše, staro i neodoljivo, nadaleko poznato Sarajevo.
Otvoreni i urbani grad, koji je, sudarajući vlastite supkulture, tradicije i običaje istoka i zapada, ono tradicionalno i moderno, izrodio velika imena, velike projekte, velike umjetničke pokrete...
Neven Anđelić osamdesetih godina prošlog stoljeća bio je možda i najpoznatiji glas nadaleko poznatog i popularnog Omladinskog programa Radio Sarajeva, jednog od mnoštva kultnih projekata koji su našim generacijama značili otprilike ono što sadašnjim znače "Zvezde Granda", "Pinkove zvezde", ZMBT, razne "Farme" i drugi televizijski rialiti odroni poput horor projekta "Parovi", koji je pojam morala i bilo kakve etike postavio naglavačke. Na našu radost, a njihovu žalost...
Neven Anđelić danas je doktor međunarodnih odnosa, samo jedan od više od 250 doktora nauka porijeklom iz BiH koji u ovom trenutku rade u tridesetak država svijeta. I svi oni, od Australije do Novog Zelanda, od SAD do Dalekog istoka, uživaju ugled kao visokoobrazovana krema tamošnjeg društva. Naprosto nam se smuči u želucu kada, kao hroničari svoga doba, analiziramo stanje u kući, u bh. društvu i državi, sklapajući jednostavni mozaik o tome gdje smo i šta smo, ko nas vodi, a koga ne želimo. Naime, svi ovi ljudi, sav ovaj intelektualni i ljudski potencijal BiH je nepotreban jer nema nikakve strategije, nikakve želje ili političke volje, barem nagovještaja, da bi država ove naučnike mogla pozvati u obnovu zemlje i boljitak svih nas zajedno!
Obrazovanje i pamet davno su prestali da budu sistem vrijednosti, ili vrijednost u sistemu države. Jer državom i sistemom još od Dejtona vladaju nepotizam i kriminal, najbolesnija partiokratija koja iz dana u dan kao na traci izbacuje nove stranačke fićfiriće koji zajašu u vlast (i nama na grbaču) iz vlastitih piljara, mesara, kokošinjaca i ostalih "privrednih subjekata".
I samo onda, ili tek onda, kada jednog dana počnemo vraćati sve naše "nevene anđeliće", umjesto što bez po muke puštamo sav ostali obrazovni potencijal iz zemlje, možemo vjerovati u bolju budućnost i život dostojan čovjeka.
I treba uvijek da se usput priupitamo: da li to našim političarima uopće odgovara?