Višegodišnje otežano poslovanje domaćih pivara opterećeno snažnim uvozom piva moćne inostrane konkurencije jedan je od najilustrativnijih primjera nemarnog odnosa vlasti prema jednoj privrednoj djelatnosti.
Počeci crne pivarske sage, barem u RS, datiraju još iz ranog privatizacionog perioda, kada je Vlada RS odbijala unosne ponude stranih pivarskih kompanija za kupovinu državnog kapitala "Banjalučke pivare". Kada su belgijski "Interbrew" (sada "AB InBev"), danski "Carlsberg" i holandski "Heineken" uvidjeli da se ne mogu domoći najveće pivare u BiH, odlučili su se za akvizicije slobonih pivara iz okruženja preko kojih su planirali potopiti bh. tržište. Strategija se pokazala uspješnom, jer su od 2003. damping cijenama, prije svega iz Srbije, vrlo brzo preplavili naše tržište i uzdrmali temelje domaćih pivara, ponajviše "Banjalučke pivare", koja se od toga do današnjih dana nije uspjela oporaviti. Poslovno posrtanje, doduše u nešto blažoj varijanti, pratilo je i pivarske kapacitete u Sarajevu, Tuzli i Bihaću, kojima je, takođe, sužen tržišni kolač. Molbe i argumenti upućeni prema vlastima BiH da se tržište piva zaštiti od dampinga i prekomjernog uvoza nisu, međutim, urodili plodom. Uvozni lobiji, nerijetko pokrivni plaštom kvazipatrotizma prema privredama Srbije i Hrvatske, odradili su svoj posao i spriječili preduzimanje bilo kakvih mjera.
Sada se javljaju nove ideje zaštite bh. pivara po uzoru na pozitivnu praksu zemalja EU koje kroz diferenciranu akciznu politiku štite svoje lokalne pivare. Nove vlasti BiH bi, ukoliko žele pokazati otklon od prethodnika, morale ozbiljno razmotriti inicijativu za uvođenje različitih akciznih obaveza na pivo u zavisnosti od visine godišnje proizvodnje, i tako barem ublažiti muke pokleklih domaćih pivara.