Vjerski objekti u BiH mnogima već odavno nisu sveta mjesta, a drskost onih koji po nekoliko puta na njih atakuju prelazi sve granice.
Bilo koje skrnavljenje vjerskih objekata, bez obzira na to kojoj zajednici pripadali, pokazatelj je da nam je društvo moralno osiromašilo do te mjere da se više niko ne plaši ničega, posebno ne osude i kazne.
Lopovu koji dođe u Župni ured da bi iz njega odnio sve što ima bilo kakvu materijalnu vrijednost moglo bi se u duhu hrišćanskog milosrđa i oprostiti da mu je to potrebno da bi nahranio gladnu djecu.
Međutim, čime opravdati bahatost onoga koji iz crkve odnese pribor za pričešćivanje, sveštenička odijela ili bilo koje druge svete predmete.
Pošto u pljačku, ipak, ne odlaze mučenici koji svoju porodicu prehranjuju teškom mukom, nego drznici koji ne znaju ni za Boga, ni za zakon, takvima oproštaj ništa ne znači, nego adekvatna (u ovom slučaju stroga) kazna kao primjer svima koji bi se usudili da tako nešto urade.
Naša zakonska regulativa, doduše, za takve "pohode" ne predviđa velike kazne i takva se djela uglavnom tretiraju kao teške krađe, pa to lopovima ostavlja "brisani prostor" da isto ponavljaju onoliko puta koliko im je potrebno da napune svoje džepove ili kuće, zavisno koliki im je plijen.
Što je najgore, taj plijen ponekad nije veći od nekoliko kovanica sitnog novca, koje su vjernici ostavili u hramovima, dok je šteta daleko veća, pa se čovjek zapita da li su lopovi svjesni besmislenosti njihovih (ne)djela.
Katolička crkva u Doboju, pravoslavna crkva u Gračanici, kao i svi drugi vjerski objekti širom BiH koji su bili mete lopova samo su ilustracija stanja našeg društva, koje zaokupljeno svakodnevnom brigom o izlasku iz materijalne krize zaboravlja na sve nematerijalne vrijednosti.