Protest sindikalnih aktivista, njih oko 2.500, rezultirao je prihvatanjem zahtjeva sindikata da jedan zakon bude povučen iz Parlamenta FBiH sve dok se o njemu ne izjasne socijalni partneri u Ekonomsko-socijalnom vijeću.
Ma koliko predstavnici Parlamenta govorili da protest nije trebao i da bi se ovo desilo da su samo razgovarali, znamo da ništa u našoj zemlji nije riješeno bez štrajka ili bar prijetnji štrajkom.
Žalosno je to što je to način da se, u ovom slučaju radnici, izbore za prava. Žalosnije je to što sindikat koji ima više od 200.000 članova još nije jak toliko da za stolom s vlastima i poslodavcima izdejstvuje pobjede. Prihvatanje zahtjeva Saveza samostalnih sindikata BiH oni sami su okarakterizirali kao veliku pobjedu, ne samo što se o izmjenama Zakona o uštedama neće raspravljati na Parlamentu dok ga ne rasprave sindikat, poslodavci i Vlada FBiH u Ekonomsko-socijalnom vijeću nego i zato što su u tom zahtjevu bili jedinstveni državni službenici, profesori, rudari, građevinci, tekstilci, trgovci.
To jeste početak prijeko potrebnog jedinstva i korak ka jačem sindikatu, ali takav početak se dešava svake dvije godine i tu bez valjanog razloga sve stane. Svaka od 24 grane sindikata gleda svoje interese, pa čak i unutar jedne grane ne postoji saglasnost. U utorak je na ulicu izašlo 2.500 užeg sindikalnog rukovodstva. Da su samo oni popratili svaki pojedinačni štrajk radnika, pa makar se radilo o pedesetak uposlenika jednog preduzeća, to bi bila jedna "lijepa" masa da se vidi, koja bi poslala jasnu poruku onima zbog kojih se štrajkuje.
Dok god se početak bude dešavao svake dvije godine i dok god budu praštani neprovedeni dogovori, sindikat neće pobijediti.