Podrška povratku izbjeglica na njihova prijeratna ognjišta u nekim dijelovima BiH samo je deklarativna, a činjenice ukazuju da se ne čini ništa ili vrlo malo da bi povratak zaista zaživio. Jedna od takvih opština u Tuzlanskom kantonu je Gračanica, gdje je najlošiji povratak srpskog življa.
Srbima je u Gračanici na raspolaganju veoma malo donacija za obnovu uništenih kuća, što je jedan od ključnih faktora za njihov povratak.
I tako se dogodilo da su u jednom selu, Gornjoj Lohinji, izbjegli Srbi u bescijenje prodali svoju imovinu domicilnom stanovništvu. Pojedini povratnici čak tvrde da su izloženi ucjenama da će dobiti donaciju, a da nakon toga moraju prodati svoju imovinu.
Naravno, službeno se demantuju takve tvrdnje. Jer, zaboga, vlast podržava povratak, ali su krivi povratnici koji zloupotrebljavaju donacije kojih je ranijih godina bilo. Svakako da i među povratnicima ima zloupotreba donacija, ali je žalosno da se ljudima, koji bi se željeli vratiti u rodni kraj, to onemogućava. Ako su donacije povratnicima u jednom malenom selu, poput Gornje Lohinje, nemoguća misija, ako su komšije Srbi iz tog istog razloga već ranije prodali svoje kuće, ako se ne radi ništa da se stvori sigurna klima, šta onda očekivati od povratnika nego da ostanu tamo gdje su izbjegli.
Dok gračanički Srbi kukaju na nedostatak donacija, istovremeno se iz budžeta svih nivoa vlasti troše milioni maraka za podršku povratku. Treba imati na umu da povratak nije samo povratak Bošnjaka u Srebrenicu.
Gornja Lohinja samo je jedan mali, ali ne i usamljeni primjer u BiH, da donacije završavaju u pogrešnim rukama ili se dijele po nekim subjektivnim aršinima. Sudbina novca namijenjenog povratku podsjeća na vrijeme rata, kada je u BiH stizala humanitarna pomoć, a većina naroda bila gladna.