Čitam prije nekoliko dana oglase i slučajno naiđem na jednosoban stan (čitaj: stančić), od 35 kvadrata, gotovo na periferiji Banjaluke, za koji "gazda" od potencijalnog podstanara traži 350 maraka mjesečno.
Kada tom iznosu dodamo struju, vodu, grijanje i nekolicinu ostalih "čuda", cifra dostigne vrtoglavih 500 KM, za koliko će neko, ko pukom nesrećom nije rođen u gradu na Vrbasu, morati svakog mjeseca da isprazni svoj novčanik. Dakle, 6.000 maraka godišnje.
Ima li taj čovjek koji izdaje ovaj stan dušu? Zna li on u kojoj zemlji živi i kako se ljudi ovdje muče? Je li mu poznato da zbog njega i sličnih mnogi nemaju priliku da završe fakultet?
Inače, u Banjaluci stanujem osam godina i ništa se nije promijenilo. Plate ostale gotovo iste, a život sve skuplji, dok se, uprkos tome, "izdaju" svakojaki podrumi, po cijenama od kojih se čovjek naježi.
Još mi se više smuči kada oko sebe vidim kako novopečene gazde, koje su donedavno i same bile podstanari, kupuju nekretnine i bogate se na štetu sirotinje.
Bilo bi interesantno doći do podatka koliko stanodavaca u nekom univerzitetskom gradu plaća porez, kako to zakon nalaže. Ispostavilo bi se da gotovo niko u ovoj zemlji nije podstanar.
Dakle, nudi ko šta hoće, jer mu se može, pošto je potražnja ogromna. Kada bi nadležni organi "pročešljali" garaže, golubarnike i ostale slične "stambene prostore", bilo bi tu posla za finansijsku inspekciju, a bogami i za sanitarnu. O čemu pričam, zna samo onaj ko je za sebe tražio krov nad glavom.