Poljoprivredni proizvođači u BiH u sve težem su položaju, a njihovu agoniju najbolje ilustruje činjenica da za prodatih pet kilograma krompira mogu da plate tek jednu kafu u kafani.
Od zime do proljeća ratari gledaju u novčanike, brojeći hoće li imati dovoljno novca da popune oranice. Do jeseni posmatraju nebo, u nadi da im suša ili poplave neće uništiti sve ono što su zasijali.
Kada se završi tih pet-šest mjeseci, nastupaju novi problemi, jer plodove njihovog rada niko neće da plati onoliko koliko zaista vrijede.
Tada zemljoradnici osmatraju potencijalne kupce, koji koriste svaku priliku da ih obmanu, odnosno da što više poljoprivrednih proizvoda kupe za što manje novca.
Za to je vlast u BiH, očigledno, i slijepa i gluva. Dok Evropa ulaže oko 40 odsto raspoloživih sredstava u razvoj poljoprivrede, u našoj zemlji poljoprivrednicima novac daju na slamčicu.
Onima koji raspolažu novcem, očigledno, nije jasno da nema teže pogače od one koja se zarađuje preko njive. Vjerovatno su se rijetki zapitali koji put "prebrode" sastojci hljeba koji je izložen u pekari.
E pa, najteži je dio "dionice" onaj koji vodi kroz selo, gdje seljani danonoćno rade kako bi koju mrvu zaradili za sebe. Tamo se danju radi, a noću ne spava od umora.
Poljoprivreda u BiH je "na infuziji", a vlast vječito papagajski ponavlja da pomaže onoliko koliko može. I šta to znači zemljoradniku, koji oranice zaliva vlastitim znojem?