EU je dosad BiH kroz razne vidove pomoći dala nekoliko milijardi evra, a zemlje članice, kroz odvojene programe, barem još toliko.
Pomoć su nam, naravno, pružale i mnoge druge bogate zemlje, i to ne smijemo zaboraviti. Ne postoji mjesto u BiH u kojem nema barem jedna tabla s natpisom da je ta i ta zemlja ili organizacija dala toliko i toliko novca za obnovu škole, obdaništa, vodovoda ili mosta. Pripreme za isplatu ovih dana još 50 miliona evra makroekonomske pomoći EU BiH samo su jedan dokaz da nisu zaboravili na nas, ma koliko mi ponekad možda zaista zaslužili da za nama zalupe vrata, na njih stave debeli katanac i onda progutaju ključ.
Nekad me baš ražalosti da u BiH često ne postoji dovoljna zahvalnost za pruženu pomoć. Nije rijetkost čuti komentare da "nešto ima iza toga" i da je to neka "perfidna igra" donatora koju ćemo "mi na kraju morati platiti". Ti ljudi treba da se zapitaju da li je neko ko ne cijeni tuđu pomoć u stanju sam pružiti pomoć? Nekoliko sprovedenih istraživanja pokazuju da su građani BiH u principu spremi pomagati, ali da im materijalni uslovi često to ne omogućavaju. Takvi odgovori i nisu baš najiskreniji jer koliko se građana spremno odreći cigareta, kafe ili automobila zbog "materijalnih uslova"? Davanje i pomaganje je stvar srca i ličnog izbora, a ne "solventnosti". Oni koji se pravdaju manjkom novca da bi pomagali vjerovatno imaju manjak nečeg drugog. Ali s obzirom na to da su nam televizije pune rialiti emisija ispraznog i zaglupljujućeg sadržaja, nije ni čudo da smo takvi. U takvim emisijama nećete, na primjer, čuti podatak da kada bi se svo svjetsko bogatstvo ravnomjerno rasporedilo ljudi ne bi umirali od gladi ili izlječivih bolesti. Oni koji ispranih mozgova sjede ispred ekrana i bulje u takvo rialiti smeće vjerovatno tome nikad nisu posvetili nijednu sekundu.
Pružiti pomoć ili pokazati solidarnost nije stvar umirivanja savjesti ili demonstriranja humanosti. To je neizostavan sastojak onoga što čini ljudskost. Oni koji ga nemaju, i nisu ljudi. Samo tako izgledaju.