Nedavno čuh vic, pošalicu, doskočicu, o tome koja je razlika između ovdašnje tipične svadbe i sahrane. Kažu, samo u tome što je sutradan jedan pijani manje.
Shvatih da to nije ni vic, ni pošalica, ni doskočica, već realnost našeg nam podneblja, gdje nerijetko i legnemo i probudimo se kraj rakijskog kotla. Opjevana je ljubav ovdašnjeg čovjeka prema vatrenoj vodi, prepričavaju se anegdote s nebrojenih pijanki, baš kao nekad umilne bajke pred spavanje. Ranije uz Ivicu i Maricu, danas uz čašicu...
Nezamislivo nam je postalo upriličiti bilo kakav događaj, a da se nismo vratili pomućena vida, nabujalih promila i bez vozačke dozvole. Tipičan slijed događaja u društvu poremećenih sistema vrijednosti, gdje se čojstvo mjeri uspjelim pogledima u prazno dno flaše, a ženstvenost povratkom kući na sopstvenim štiklama.
Preziremo EU jer će nam ukinuti kompleksni obred pretakanja patoke i gradiranja rakije, a mi ne volimo kad revolucija pojede svoju djecu. Draže nam je sjediti u kafani i posljednjom parom platiti oblogu za dušu. O svemu ostalom ćemo, baš kao Skarlet O'Hara, misliti sutra, kad se otrijeznimo...
Otpjeva jedan nedavno: "Kad me zove moje društvo staro, bolestan bih morao da pijem..." Ismijasmo se od srca, a trebalo je da plačemo. To nije pjesma, muzička želja, umjetnost, to je groteskna stvarnost koju u srcu nosi naša omladina, a koju će istoj u lokalnoj radio-stanici za punoljetstvo naručiti roditelji, baka ili kum.
Da li smo naučeni ili priučeni, vjerovatno je manje važno, kad znamo da i u ovom trenutku, vaša supruga, sin il' komšija negdje pjeva i nazdravlja od sreće što preživi jučerašnju svadbu.