U Hrvatskoj je 2011. godine bilo 15.000 Srba manje nego deset godina ranije, starosti od oko 50 godina, pokazali su rezultati popisa stanovništva.
Međutim, koliko god ova činjenica sama po sebi bila zabrinjavajuća, može zvučati paradoksalno da je za izbjegle Srbe mnogo veći razlog za brigu ono što se desilo Hrvatima. Hrvata je sve manje, sve su stariji, a u proteklih deset godina Hrvatska je izgubila 100.000 radno sposobnog stanovništva. Hrvatska je u najgoroj demografskoj i ekonomskoj krizi u svojoj istoriji. Spoljni i unutrašnji dug pale sve crvene lampice, a nezaposlenost je prešla cifru od 350.000. I dok su Srbi za Hrvate sve ove godine bili "remetilački faktor" koje treba poslati u Srbiju zajedno sa blatom na opancima, a Srbima Hrvati samo koljači crvenih očiju, nekako je i jednima i drugima promaklo u šta se to pretvorila Hrvatska, ali i cijeli region. Nacionalisti sa obje strane granice kopali su žive rane i jednima i drugima i po principu "drž'te lopova" temeljito ispraznili sve što se moglo iz državnih firmi, a na ulicu poslali armije radnika. I šta sad? Sve da se svih pola miliona izbjeglih Srba sutra zaželi vratiti u Hrvatsku, šta ih tamo čeka? Da li sada shvataju da im neprijatelj nisu obični Hrvati koji su jednako propali kao i oni sami, već surova ekonomska stvarnost koju su im servirali i jedni i drugi tajkuni? A Hrvati? Nisu Srbi u Hrvatskoj sprovodili privatizaciju, vlastite džepove punili novcem iz crnih fondova i kupovali blindirane BMW-ove državnim parama. Da li su i jedni i drugi, sada, poslije svega, dovoljno srozani da konačno shvate kako su ih one barabe debelo nasamarile? Umjesto što su mahali zastavama, bolje bi im bilo da su u ruke uzeli toljage. Ne znam da li shvataju, ali moraće živjeti sa time da su dijelom odgovorni što su im vlastita djeca ostala bez budućnosti. Samo sa praznim halama. I dugovima.