Poslije dugo vremena ponovo je otvorena, u prošlosti se pokazalo teška politička, priča o popisu stanovništva u BiH.
Iako se iz izjava predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH Nikole Špirića može nagovijestiti da, konačno, postoji kakva-takva šansa da njegov kabinet kaže sudbonosno `da` ovom, godinama osporavanom, ali istovremeno važnom projektu, popis stanovništva je već u startu ponovo stavljen na čekanje.
Zaduženje koje je Savjet ministara dao državnoj Agenciji za statistiku da u kratkom roku izvaže kad je najbolji trenutak da nas popišu donekle se i može smatrati korakom u pravom smjeru, ali su istog trenutka napravili dva unazad - za pripreme popisa treba i do pola decenije, a mogli bismo sačekati i redovni popis u zemljama EU za koji se ne zna ni kad će biti.
Budući da je ovo isključivo politički problem, ne treba biti mnogo mudar pa zaključiti da je političarima koji ne žele popis, prvenstveno onima iz FBiH, bez njega mnogo lakše zamajavati koristeći se brdom proizvoljnih podataka na čijem vrhu je procjena da nas, eto, ima negdje oko 4,3 miliona.
A, zašto nam uopšte treba popis? Kome je i zašto toliko važno koliko nas danas ima na bosanskohercegovačkih pedeset i kusur hiljada kilometara hvadratnih, kad fantastično funkcioniše formula zasnovana na popisu prije punih 16 godina? Vlast je po njoj, bez problema, podijelila funkcije.
Ne brine ih to što je bez popisa stanovništva u bilo kojoj ozbiljnoj državi, kakva BiH očigledno nije, nemoguće izraditi bilo kakvu strategiju koja će donijeti efikasnije školstvo, zdravstvo, pravosuđe, razvoj ekonomije i za pomirenje saznati, nesumnjivo najvažniju, ratnu istinu.