Toga ima samo kod nas! Naime, ode bh. penzioner iz nekog manjeg mjesta ili sela, nakon što je od 12 penzija odvajao po 20 maraka, u neki od tržnih centara u BiH da sebi napokon kupi nov televizor.
Birao je on naravno koji je jeftiniji, izabrao, prodavac mu je zapakovao, gurnuo garantni list i ostale u najlonsku kesu umotane papire i rekao doviđenja. I tako, dođe taj naš penzioner, od kojih većina zna samo jezike naroda bivše Jugoslavije, svojoj kući, raspakuje televizor i počne da spaja potrebne dijelove, pa da bira kanale. I tu nastaje problem! Kakav? Takav da je rijedak bilo gdje u svijetu, jer mi sebi dopuštamo da nam uvoznici dovoze robu u zemlju sa uputstvima na stranim jezicima. To je poražavajuća činjenica na koju konačno moraju reagovati nadležne inspekcijske službe u BiH i početi rigorozno kažnjavati sve one koji pokušaju nešto takvo staviti u promet.
Pa šta da radi čovjek u tim godinama sa uputstvom za upotrebu na engleskom, francuskom, italijanskom ili njemačkom jeziku. Da "sjedi i plače", jer mu ništa drugo i ne preostaje, osim da traži nekog mlađeg, obrazovanog u selu da mu rastumači uputstvo.
I nije ovdje samo u pitanju tehnika, već nam uvoze i razne kućne potrepštine, pa čak i lijekove koji se izdaju bez recepta i to sa uputstvima ni manje ni više nego na mađarskom jeziku. Pa šta da radi čovjek kojem je taj lijek prijeko potreban, a ne zna na koji način da ga koristi. Slično je stanje i sa kućnom hemijom, za koju takođe trebaju prevodioci, jer sa tako opasnim tečnostima ne bi se trebalo napamet ponašati.
I tako, vratiću se na našeg penzionera sa početka priče. Dakle, iako je godinu dana odvajao od ionako mizerne penzije da sebi priušti televizor, otišao po njega, kupio ga i sav srećan počeo da ga stavlja u upotrebu, ipak nije taj dan priuštio sebi toliko čekani užitak, jer je uputstvo bilo na stranom jeziku.