Vrijednost donacija koje su BiH upućene za proces povratka nikome nije poznata, a još manje se zna gdje su završila ta sredstva.
Radi se o milionskim iznosima koje su iz međunarodnih fondova evropske i druge zemlje izdvojile za provedbu Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali zbog nekoordinacije vladinog i nevladinog sektora ne zna se kako je taj novac trošen. O tome je progovorila Mirhunisa Zukić iz Saveza udruženja izbjeglica, raseljenih lica i povratnika u BiH, ali retroaktivno se slabo šta može učiniti.
Srebrenica je najbolja ilustracija haosa koji vlada u BiH, jer je međunarodna zajednica, zbog genocida, najslabija na tu općinu i najviše se u nju ulagalo. Međutim, u Srebrenici i dalje ima naselja koja nisu obnovljena, koja su bez struje, vode, putne infrastrukture. U Srebrenici ima kuća koje su, samo po dokumentaciji, građene prvom klasom građevinskog materijala, a one se već urušavaju.
Zukićeva kaže da je tek 68 procenata stambenog fonda izbjeglica obnovljeno i ona proces povratka ocjenjuje neuspješnim.
Ali, nije problem samo što nije bilo kontrole utroška donacija, već je problem i što neki prognanici svoj status koriste za ostvarivanje profita. Veliki je broj onih koji su dobili donacije, obnovili svoja imanja, ali se ne vraćaju. I to je jedan od razloga zašto je proces povratka neuspješan.
Jer prognanici iz ruralnih područja su se već adaptirali u urbanim sredinama diljem BiH i rodnoj grudi pronalaze previše mana. Zaboravljaju da treba da budu subjekti, a ne objekti, koji u procesu povratka loš društveni sistem koriste za ostvarivanje profita.