Povratak srpskog stanovništva u Federaciju Bosne i Hercegovine je katastrofalan.
Ovoj tvrdnji u prilog ide činjenica da se u više od 200 naseljenih mjesta u ovom entitetu niko od Srba nije vratio, dok se u 70 sela vratilo svega oko 15.000 predratnih stanovnika srpske nacionalnosti.
Gorka pilula povratka je da povratnici nemaju osnovne uslove za život - struju, a ponegdje i vodu. Takva saznanja daju jasnu poruku kako njima tako i onima koji žele da se vrate da nisu dobrodošli. Zašto? Vjerovatno zato što nisu podobni za vlast i što se ne uklapaju u njihove kalkulacije o formiranju čistih etničkih mjesta, opština, gradova, entiteta i na kraju države.
Vlastodršci, koji su posljednjih godina povratnicima manipulisali u dnevnopolitičke svrhe, ne žele da im omuguće život dostojan čovjeka pa u srcu Evrope u 21. vijeku 12 godina žive bez struje.
I umjesto da se pozabave tim šokantnim podatkom političari iz FBiH i dalje kao papagaji ponavljaju kako nema posla za povratnike u RS, pa čak ni povratka u RS. Naravno da ih podaci sa terena demantuju i naravno da je u tom smislu posljednji dokaz potez Vlade RS koja je u infrastrukturu samo u Srebrenici uložila nekoliko miliona KM tako da su tamo struju i put dobila i dobiće sela koja ih nikada nisu ni imala.
Svaka povratnička priča bi trebalo da ima sretan kraj. Povratak na svoje i u svoje. Međutim, dok jedni rade i ulažu, a drugi manipulišu i pričaju izlizane fraze, priča za mnoge izbjeglice i raseljena lica (oni koji stvarno žele da se vrate) neće imati hepi end.
A šta će tek biti kada se iznesu podaci o povratku u Sarajevo? Zar o tome ne smije niko da priča, a upravo to je najveća priča o uspješnosti povratka, suživota i multietničnosti.