Čak 32 odsto devastiranih i porušenih kuća i stanova u BiH skoro dvije decenije poslije završetka rata nije obnovljeno i, što je još gore, ne zna se ni kada, a ni da li će uopšte do te obnove doći.
Većina raseljenih porodica već je izgubila nadu da će se vratiti u svoju prijeratnu kuću i na svoju zemlju, a o tome još maštaju jedino oni stariji, koji se još potajno nadaju da će, eto, i oni doći na red i da će im neko pomoći da obnove svoj dom.
"Kad legnem zamišljam da ležim u svojoj kući i na svom krevetu. Naredio sam djeci da me tamo bar sahrane, pa me bar to tješi. Odvukao sam dva kontejnera tamo i pokrio ih i tu živim, ali nema života u kontejneru. Ako je zima, naložiš, rosa pada odozgo. Ako je sunce, vrućina. Nema života u kontejneru. A ja zamislio da ima."
Ovakve situacije prolazi većina prognanih sa svojih ognjišta, a to im je jedino i ostalo, da maštaju da su se vratili i da žive u svojim prijeratnim kućama, jer odnos nadležnih prema ovoj populaciji nije ohrabrujući.
Ako se proces povratka pet, najviše deset godina nakon ratnog vihora u nekoj zemlji ne završi, smatra se da se neće ni privesti kraju i da preostale porušene kuće vjerovatno neće ni biti obnovljene...
To tvrde stručnjaci u ovoj oblasti, a kada je u pitanju BiH, trenutna situacija pokazuje da su, nažalost, u pravu.
Država BiH prošle godine nije izdvojila nijednu marku za proces povratka i od čega onda da se finansiraju obnova i održivi povratak?
Jedino što ohrabruje u moru crnih i negativnih činjenica kada je u pitanju povratak jeste novi državni Zakon o izbjeglim, raseljenim licima i izbjeglicama, koji će obavezati sve nivoe vlasti u BiH, od opštinskog do državnog, da dva odsto budžeta mora biti namijenjeno za održivi povratak.
Ukoliko ova sredstva ne pomognu, sigurno je da će desetine hiljada bh. porodica ostati bez šanse da se ikada vrati na svoja prijeratna ognjišta.