Rješavanje pitanja povratka i reintegracije izbjeglih i raseljenih veoma podsjeća na ono kada istresete jastuk pun perja, a onda pokušate da svo to perje pokupite i vratite u jastuk.
Da ljude protjerate, a njihove kuće i stanove otmete, porušite ili popalite, potrebno vam je svega nekoliko ideoloških, političkih nakaza na pozicijama moći i nekoliko pripitih budala na terenu da plan "sprovedu u praksi". Da te iste ljude vratite i obnovite im kuće i stanove, ni nekoliko decenija nije dovoljno.
Svi ti protjerani ljudi, bez obzira na njihova krvna zrnca, u stvari su žrtve pomračenja ljudskog uma, uma čija je jedina logika etnički očistiti teritoriju od "nepoželjnih" elemenata.
A sva ta opustošena i popaljena sela su najbolje ogledalo stanja svijesti naroda kojem vi pripadate. Ako ste se ikad pitali o moralnoj vertikali vlastite nacije, pogledajte kako se odnose prema manjinama. Zavirite u povratnička sela i pogledajte kako žive. Nemojte se izbjeglica sjećati samo na njihov međunarodni dan, 20. juna.
Zato povratak i obnova ne predstavlja samo pokušaj vraćanja kakvog-takvog dostojanstva izbjeglicama, već i moralnu katarzu vašeg društva. Zar neko zaista misli da će ljudi koji su ubijali i protjerivali stati na tome i da danas ili sutra neće vama zakucati na vrata?
Međutim, ima tu nešto još mnogo značajnije. Niko ovdje na Balkanu nije ozbiljno postavio pitanje zbog čega smo mi ratovali? Koji porivi su u nama koji nas ciklično tjeraju na međusobno tamanjenje i protjerivanje? Vijekovi su prošli, ali mi se još nismo izliječili od bolesti mržnje.
Zato bi iskreno rješenje pitanja održivog povratka bio pravi lijek na ranu za naše bolesti koje nas uvijek iznova tjeraju da jedni drugima nanosimo zlo.
Ako već ne možete naći toliko simpatije za povratnike, mislite na vašu djecu. Da li biste željeli da ih za nekih 20 godina vidite na univerzitetskim katedrama ili u rovovima?