Prošlo je gotovo 14 godina od rata, a u BiH najmanje 2.500 porodica još živi u kolektivnim centrima.
Vjerovatno ne postoji adekvatan naziv za ovakav smještaj jer tu ljudi žive u sobicama raznih škola, kasarni ili u drvenim barakama koje nemaju ni kupatila. Nisu rijetke situacije da kolektivni centri ostaju bez struje zbog neplaćenih računa jer se često ne zna ni ko je dužan da plaća ove troškove. Za očekivati je da oni koji su utočište našli u ovakvim objektima nemaju novca za račune bilo koje vrste.
Međutim, razne priče mogu se čuti u ovakvim centrima, pa su stanari skloni štošta reći jedni o drugima i omakne se informacija da vlasnik jedne videoteke živi u kolektivnom centru iako mu kao privatnom preduzetniku tu nije mjesto. Ima i onih što im se ne sviđa prijeratno mjesto boravka pa su se skrasili u ovakvim neuslovnim objektima u nekim drugim gradovima i entitetima. Kako god, najgora moguća varijanta je život provoditi u takvim ustanovama.
Ove godine entitetske vlade će preko Fonda za povratak BiH izdvojiti četiri miliona KM da bude pronađeno rješenje za korisnike kolektivnih centara. Muka je, tvrde u izbjegličkim udruženjima, što i oni koji nemaju status izbjeglica utočište pronađu u kolektivnom centru.
Za ovakve ljude potrebni su socijalni programi i briga države, ali toga nema. Izbjeglice su se već odavno opredijelile za povratak ili ostanak, ali njihova volja nije dovoljna. Procjena je da bi 500 miliona KM kredita trebalo da stavi tačku na izbjegličke nevolje kada to već nije moglo da bude završeno novcem od silnih donacija koje su u tu svrhu dodijeljene BiH.